Početak…

For those who want to translate, this blog and poems are written in Montenegrin, or Croatian, or Serbian.

Kažu da je svaki početak težak. Već dvadesetak godina sam na netu, probao sam mnoge stvari, ali se nekako desilo da nikad nisam bio zainteresovan da napravim ili pratim blog. Nazvao sam ga Feniks, jer mi je bliska ta ideja vaskrsenja ili uzdizanja iz pepela. Da, pjesnik sam – naturščik iliti amater, ali nisam loš, poradio sam na sebi i potrudio se zadnjih godinu dana i uspješno sam proširio fond pjesama.

386672_341010252581060_1481202452_n

Neki profesionalni, da se tako izrazim, i afirmisani pjesnici su mi dali dobre kritike i to mi je dalo snagu i motivaciju da nastavim. Zbog toga, između ostalog, bio sam malo više kreativan i sad moj skromni opus broji preko stotinu pjesama, različitih žanrova. Različitost žanrova potiče od raznolikosti inspiracije, trenutnog raspoloženja, spoljnih uticaja na mene, životnih okolnosti i komunikacije sa različitim osobama.
Skupio dovoljno materijala za jednu osrednju zbirku. Ne žurim previše sa štampom, stvari će doći na svoje kad tome bude vrijeme. Ima ih dovoljno za zbirku, ali nijesu još zrele za zbirku.  Sve pjesme nijesu jednako dobre. Da bih dobio kvalitet, morao sam ostvariti kvantitet, a onda fino sve staviti u sito, prosijati, pa šta ostane – ostane.
Čudno je to, ali kad periodično iznova čitam i popravljam pjesme, svaki put mi se čini da bolje ne može biti, ali kad poslije izvjesnog vremena opet uradim isto, opet naiđem na greške, a neke pjesme čak i obrišem.
Onog koji nekako nabasa na ovaj blog ili ga neko uputi na njega bih zamolio da pročita bar nekoliko pjesama, iz različitih faza mog stvaralaštva, jer su sve pjesme različite i ako vam se neke ne svide, to ne znači da neke druge neće. Biće to kao da ste se upoznali sa mnom i spoznali dio mene, moje duše.
Nadam se da će se blog razvijati vremenom, pretpostavljam polako. Inače, ja znam da razvučem stvari na kojima radim, ali kad dostignem neki nivo, tada sve krene brže i bolje.
Za sad, blog Feniks je posvećen samo mojoj poeziji, ali kad steknem blogerske vještine, biće ovdje mjesta i za druge književne forme i još neke stvari vezane za druge aspekte umjetnosti i života uopšte.

Za sad toliko, ne zamjerite na tehničkim greškama, ipak sam umjetnik na prvom mjestu !

Advertisements

Majka od kamena

micov bed

Majka od kamena

Kolijevko predaka, njih si odnjihala
Mjesto uspavanke, gromnim kuršumima
Za nas, djecu tvoju, ne bijaše mala
Dala si nam više no što majka ima.

Majko od junaka i mudrih vladara
Što prije lanaca i smrt odabira
Voljena i jedina, majko naša stara
Vidjela si više rata nego mira.

Planine su tvoje oblak nadvisile
Do nebesa gdje junaci tvoji počivaju
Od majčinske ljubavi nema veće sile
Samo Crna Gora i oni to znaju.

Tvoje slavne sinove nabrojat’ ne mogu
Da slučajno ne uvrijedim sjene besmrtnika
Da dužan ne ostanem ni njima ni Bogu
Zaboravim ime besmrtnog ratnika.

Nisu samo ratnici tvoja djeca slavna
No i svita slavnih genija, mudraca
Umovima njihovim ne bijaše ravna
I velikim djelima besmrtnih tvoraca.

Sazdana si, majko, od gora i mora
Da postaneš biser velike Evrope
Na rađanju sunca, svijetla je zora
Gdje se zrake sunca u Jadranu tope.

A to more čuvaju tvoje gorde gore
Kao straža vječna, nadvile se iznad
Na licima njihovim, vjekovne su bore
Junaci su njihovi tvoja odojčad.

Tvojih gora i mora divni su pejzaži
Kažu, na svijetu, baš takvih da nema
Taj bajkovit pogled budi srcu draži
U njemu je sazdana svetost Vitlejema.

Junaštva ti djece milenijum traju
Nikad nisi bila među robovima
Tvoja djeca samo za slobodu haju
Gdje nije slobode, tu ljudi ne ima.

Cio svijet čuo je za zemlju junaka
Herojstva ti nijesu od spartanskih manja
I sad im se s pravom divi zemlja svaka
Čojstvu i junaštvu vječnog prožimanja.

A tvoju su slavu mnogi pronijeli
Među njima slavni Puškin i veliki Gete
Da nam slava majke nikad ne izbijeli
Dok se gorski vijenac od kamena plete.

Topili su slova u zrna olova
Vrelu krv su lili planinama
Za kameno naše gnijezdo sokolova
Zakletvu su svetu prenijeli nama.

Da potomci naši nikome ne budu
Vezani robovi i ponizne sluge
Već svijetlog obraza, na potonjem sudu
Osim Crne Gore, majke, ne priznaju druge.

Copyright © Zlatko Zivkovic | 2018

Opet samoća

micov bed

Opet samoća

Rastrgao si na grudima košulju
Srce svoje bolno ogolio njoj
Sada, kao utopljenik daviš se u mulju
Ko` ranjenik teški, liješ krv i znoj.

Opet si bacio bisere pred svinje
Srce te je opet prevarilo, gladno
Po srcu se, golom, uhvatilo inje
Sad po šavu puca, promrzlo i hladno.

Opet si poželio što ne može biti
A ona je to odmah vješto pročitala
I svu žudnju tvoju plela je u niti
Tim nitima vezan, osta, ko` budala.

U samici memljivoj, sad robiju služiš
Lomiš se i pitaš se gdje si pogriješio
Pored sebe, drugog ne treba da tužiš
I ovog si puta sam sve uradio.

Šta sada da radiš, da li da se predaš?
Jer do sad je uvijek bivalo jednako
Dal` da posle svega, novu šansu daš?
Novi poraz podnijeti ne bi bilo lako.

Šta još osta isto, šta te ne izdaje?
Samovanje monaško, tuga u samoći
Poslije svih krahova, ono preostaje
Kad te tuga i sjeta probude u noći.

Copyright © Zlatko Zivkovic | 2018

To malo ljubavi

depositphotos_44171941-stock-photo-shabbat-eve-table

To malo ljubavi

O tebi, mila, premalo znam
Što si mi draga, ne znam ni sam
Još kada prvi put vidjeh tvoj lik
Na anđela mi bješe nalik.

Ta tvoja kosa grgurava
U kojoj amor maleni spava
Te tvoje oči zavodljive
Za moje budne noći su krive.

A tvoje usne, rumene ruže
Za nespokoj srcu mojemu služe
I lice tvoje, savršene boje
Na njemu sve ljepote stoje.

I sve što srce moje opisa
Vidjeh u pismu koje mi pisa
A ko zna dal` ću ikad dotaći
Kosu sa snenih ti očiju smaći.

Jer još se meni desilo nije
To osjećanje najfinije
Za nekom koju sa slike znah
I samih riječi pročitah.

Volio bih da sve potraje
Da ovo blaženo stanje traje
Kad bi se sreli, možda bi bilo
Ono što ne bi bilo mi milo.

O tebi, eto, znam premalo
To malo u ovu pjesmu je stalo
Stalo bi na tvoj mali dlan
Ko kaplja kiše na ljetnji dan.

Il` bi nas spojio zagrljaj krasni
Kada se impulsi probude strasni
Taj zagrljaj veza bila bi jaka
Spletenih ruža usred cvjetnjaka.

Za A.

Copyright © Zlatko Zivkovic | 2018

Zli put

depositphotos_41975027-stock-photo-shabbat-eve.jpg

Zli put

Preko krša,
Ispod krsta,
Kroz goru, najgoru
Kroz vodu, ledenu
Moran,
lomljen bremenom
Oslijepio od negledanja
pođoh zlim putem.

Pođoh…
Ispred rušećih mostova bježeći
posrtah slomljenih nogu
U drustvu dušmana,
U kurvinskim posteljama
Otimah se i branih
od zagrljaja Judinog.
Dok ne polomiše
Noge Filipidesu,
I kičmu Herkulesu,
Dok ne postah nalik njima.

O, da mi je samo
u samrtnom trenutku opet postati
nasmijan,
zanesen,
bezbrižan,
neznaven,
prkosan,
pun snage…

Da takav toga časa umrem
Da ovakav nikad ne postanem
Da nikad ne saznam
Da se nikad ne dogodi.

Copyright © Zlatko Zivkovic | 2018

Djevojka sa krilima

depositphotos_7211220-stock-photo-shabat-shalom

Djevojka sa krilima

Znam Djevojku sa krilima
Po imenu tom je znaju
Moć posebnu ona ima
Po kojoj je prepoznaju.

Mjesto ruku, ima krila
Krila ima, heruvima
Krila kao gorska vila
Što je nose ciljevima.

Izdvaja je moć i snaga
Iznad drugih djevojaka
Zbog toga je Bogu draga
Ta njezina volja jaka.

Dejana je drugačija
Ne jer nema ruke svoje
Potrebna je čarolija
Da se krila s tijelom spoje.

Prolila je mnogo boja
Dok nastade prva slika
Sada ima platna svoja
Djela pravog umjetnika.

A oblači i kimona
I udarce šalje britke
Duh mladoga šampiona
U nove je vodi bitke.

Dejana je dokazala
Ono čeg` se mnogi boji
A ona je uvijek znala
Nemoguće – ne postoji.

Copyright © Zlatko Zivkovic | 2018

Dijete moje

depositphotos_7211220-stock-photo-shabat-shalom

 

Dijete moje

O, pjesmo moja, siroče jadno
Što imaš samo mene za oca
A majčinske si ljubavi gladno
I pažnje slučajnog čitaoca.

Dijete moje, sa moga pera
Papir i mastilo su ti tijelo
Mastilo, crno poput čemera
I slova pisana na čisto bijelo.

I dušu sam ti ja udahnuo
Drugoga oca, do mene, nemaš
Očinskom riječi sam te nadahnuo
Da riječi mudre ljudima spremaš.

Rodio sam te da živiš u drugima
Budiš im maštu, rasplamsaš misli
Da te svuda i uvijek ima
Prije nego sve se obesmisli.

Puštam te kao golubicu Noje
Čekaću strpljivo povratak tvoj
Da li će čitati stihove tvoje
Ili je besmislen sav napor moj?

Copyright © Zlatko Zivkovic | 2018

Between us

4bfecc38a555e03d33b448921fe3ee20

Between us

I’m waking up after a dream about you
Still, don’t know is it a dream or true
But now I know it was a dream
After my room is shined by a sunbeam.

And I’m still squeezing my pillow
But slowly from the bed, I’m getting billow
Imagine it is your soft body
But in my empty room, I see nobody.

Oh, I want your presence so bad
Without you, my soul feels sad
Your words are only I’m getting from you
I’m seeing your face in the skies of blue.

Will, I ever see your eyes for real
Like two shiny stars from heaven, I steal
I hear your voice, in your message
Without you, I feel like a wreckage.

There are mountains and oceans between us
So I can’t reach you in a few stations with bus
But one day I will board up on a ship
It will bring me to you over ocean deep.

The name of my happiness is Sara
Which means princess and mia cara
You are everything that love means to me
When I look at you, there’s nothing else I see.

I’m living for a day I will hug You and kiss
Until that day that is only I miss
To smell your scent, to feel your skin
Lips on the lips and chin on the chin.

Until that day, I will send you my words
I will get your voice like a song of birds
And I will believe that once you’ll be mine
As now our souls and hearts are aligned.

To Sara Goldstein

Copyright © Zlatko Zivkovic | 2018